Završiti fakultet... u Hrvatskoj
utorak , 09.02.2016.Ovom prilikom donosimo jedan tekst nastao prije otprilike četiri godine, na temelju razgovora s jednim tada relativno svježe diplomiranim studentom. Nedavno smo ga susreli. Ne liči na sebe. Posivio. Propao i fizički i psihički. Radi negdje, preživljava. Ne razmišlja o budućnosti.
Sami procijenite koliko je tekst još uvijek aktualan.
„Završiti pravo. Zvuči dobro, jel da? I je. Osim kada takav fakultet završiš u Hrvatskoj. A onda se vratiš živjeti u provinciju. U provinciju gdje se život polagano valja nekakvom pravocrtnom linijom čisto zbog pukog protoka vremena, bez ikakve mogućnosti, želje ili znanja za promjenom. Ma... zapravo... čini mi se da je s bilo kojim fakultetom sada tako, ne samo s pravom. Prođi centrom. Vidi šta rade mladi. Ili se razvlače po cjelodnevnim kavama ili trunu kod kuće. A za takvo nešto ti i nije baš potreban fakultet. Nakon toliko ulaganja u obrazovanje sigurno nitko ne očekuje takav vid kratkoročne i srednjoročne budućnosti. Nakon minimalno 5 godina uloženih u bolju budućnost – čuo sam doduše da navodno postoji mogućnost na nekim fakultetima nakon 3 godine steći nekakvu smiješnu diplomu i još smješniju akademsku titulu i izaći odmah na tržište rada (međutim o ljudima koji su se odlučili na takvo nešto postoje samo mitovi i nitko nije siguran u njihovo postojanje, slično pričama o jetiju) - shvatiš da si se opako zajebao.
Dan je obrane diplomskog. Poznajem materiju, profesor me ne gnjavi puno i sve se sretno završi. Čestitaju i poznati i nepoznati, osmijeh mi ne silazi s lica. Ej, postao sam MAGISTAR! Svijet je moj! Međutim... vrijeme prolazi. Euforija je davno prošla. Nema vatrometa. Nema Dragačevskih trubača. Nitko me ne treba, nitko me ne zove. Ok, nema veze, mislim si. Odmorio sam i krećem u žestoku potragu za poslom. Nitko mi ne pruža ruku, nitko neće pogurati, potaknuti, ohrabriti. Prepušten sam sebi, usred nepoznatog područje, nepoznate situacije. Oglasa za posao nema. Teška je ekonomska kriza. Tko posla ima, ljubomorno ga čuva. Naravno, poslodavcima ne treba nekakav neiskusni, šmrkavi dojučerašnji student koji zapravo ništa ni ne zna raditi. Obrazovani neznalica.
Ponovno sam se okrenuo Zagrebu, toj državi unutar države. Tu je situacija ipak nešto bolja. Nudi se stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Plaća – 1600 kn. Što bi htio? Za znanje koje posjedujem to je poštena naknada. Duga strana te priče je da apsolutno nikoga ne zanima što s takvom plaćom ne možeš ništa. Ne možeš se osamostaliti, ne možeš osnovati obitelj. Još uvijek moraš biti na maminoj ili tatinoj sisi. Držiš ju čvrsto, s obje ruke i usnama glasno cmokćeš. Pa samo na javni prijevoz bi morao izdvojiti Ľ toga iznosa što država tako velikodušno plaća. Ali ponuda je tu, uzmi ili ostavi. Znaš, neki oglasi za posao pojave se na 1 dan. Uvijek se tome slatko nasmijem. Kao neobična pojava koju primijetiš krajičkom oka, a kada obratiš punu pažnju, nestaje. Danas sam tu, sutra me već više nema. Iluzija. Spačka. Sigurno razni poslodavci koji takve oglase objavljuju ore od zadovoljnog smijeha što je neka naivna budala nasjela na foru. Ti si se, budalo jadna, prijavio na radno mjesto na kojem sestrin mali radi već 2 mjeseca.
Tu je i samoinicijativno javljanje, tzv. potezanje za rukav. Probao sam i tako. Pronađeš hrpu e-mail adresa potencijalnih poslodavaca i jednostavno spamaš. Valjda postoji netko kome treba mladi, perspektivni, znanja i iskustva željan magistar prava, nadaš se. Ali nitko nas ne treba. Toliko nas je s istim molbama, istim (ne)znanjima i vještinama da nas mogu vilama nabadati i tovariti u kamion. Inflacija radne snage. Tržište rada u svoj svojoj ljepoti poremećenog odnosa ponude i potražnje. To nam nikada nitko nije rekao. Upozorio na takav scenarij. Odvjetnici se ponašaju kao neka zasebna, povlaštena kasta. Čuvaju pozicije za sebe i svoj podmladak. Stvaraju se dinastije. Vi ostali, mrš! Idite i budite konobari.
I onda se netko čudi što je emigracija mladih Hrvata u porastu. „Odljev mozgova“, pametno će reći u nekoj večernjoj emisiji nacionalne tv kuće i zabrinuto zdvajati nad tim i brojnim drugim općepoznatim problemima o kojima se sve zna, godinama priča i godinama ništa ne čini. Naši upravljači nemaju konkretnih ideja, nemaju plana. Svi su jaki na riječima, a slabi na djelima kao birtijski doktori znanosti koji za sve i svakoga imaju rješenje, a nisu u stanju ni sebi samima pomoći.
Ljudi zbog situacije u kojoj se nalazimo postaju beznadni. A depresija je opasna stvar. Smatram da će biti još i gore. Radit ćemo - ako ikada i uopće do posla dođemo - za male novce. Živjet ćemo od nasljedstva iz humanije prošlosti dok ga ne rasprodamo ili ga ne uzmu vjerovnici. Lagano ćemo kao nacija izumirati jer se mladi čovjek teško može brinuti i za sebe, a kamoli i za neko drugo potrebito biće.
Nema budućnosti. Jednostavno je nema. Budućnosti u smislu nekakve izgradnje, napretka, uzdizanja. Vremenski će budućnost doći, ali kakva? Neka nam Bog pomogne, ali bojim se da nam je i On okrenuo leđa, zato što je, eto, upravo počeo Sulejman Veličanstveni.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Tragedija u Slavoniji: Domaćica za Božić ispekla samo 4 (četiri) vrste kolača
četvrtak , 24.12.2015.Priču donosi naša ekipa koja je posjetila mjesto događaja.
Sinoć je čitavu Hrvatsku potresla nezapamćena tragedija. Priča dolazi iz jednog slavonskog sela i čitanje se ne preporučuje onima sa slabijim srcem i umom.
Domaćica Mara K. (47) za Božić je pripremila samo 4 vrste kolača! Drsku, lijenu i bezobzirnu ženu policiji je prijavio sin student, Darko K. (27). Naime, kada je došao u kuhinju na doručak oko 16 sati zatekao je majku kako sjedi za stolom i gleda u 4 kutije u kojima su se nalazili kolači. Na pitanje koliko će biti vrsta za Božić, Mara je tiho odgovorila da je to sve i da je umorna. Darko je pokušao uvjeriti majku da to nije normalno i da će se morati crveniti pred ljudima, jer što će selo reći ako saznaju da su imali samo četiri vrste kolača za Božić, ali Mara je ostala neumoljiva. Kada je shvatio da se majka ne šali žurno je otrčao po telefon i o svemu obavijestio policiju. Policija je hitnom intervencijom spriječila još veću tragediju jer je poludjela žena neke kolače počela i jesti. Mara je u trenutku pisanja ovoga teksta hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice „Dr. Drago Rubala“ i u teškome je psihičkom stanju. Navodno ne prestaje vikati nešto o tome kako će ispeći tortu sa tri kore.
„Mara K. od djetinjstva je bila problematično dijete.“ Priču nam počinje prva susjeda i ujedno svjedokinja nemilog događaja. „Ta vam knjigu iz ruke nije ispuštala. Dabogdami krmača crkne ako lažem. Evo jezik mi se osušio ako ne govorim istinu. Da, da, dragi gospodine, knjiga je stalno bila u Marinim rukama.“ Gospođa je potresena i u vidnom šoku. „Čak je, čak je i mene, šta samo mene, svu djecu u selu koja su s njom odrastala pokušala nagovoriti da pročitamo pojedine odlomke kojima se oduševila. Pa čak i cijele knjige!“ Uzbuđeno nastavlja: „Posebno nas je naganjala kada je pročitala nekakvo Zlatarevo zlato! Prijateljice i ja morale smo uši poklapati rukama i bježati od nje jer nam je dijelove čitala na glas! Zamislite samo, nekakvu knjigu o bogaćenju i planu Židova da zavladaju svijetom!“ „To je očito vražje djelo.“, dodaje suprug naše sugovornice, snažni muškarac u četrdesetima, zabrinuto odmahujući glavom. „Cijelo selo zna za Maru. Ma i premalo sam rekao. Cijela okolica! Zbog nje je naše selo na lošem glasu i susjedi nam se smiju. Nije vam ta ni redovito u Crkvu išla! Nije vjerovala da je On stvorio svijet u sedam dana kako piše u Bibliji! Komunist i antikrist je to. Čudakinja, vrag je odnio prokletu!“, u jednom dahu nam prepričava svjedokinjin suprug. „Nikako to nije moglo dobro završiti, ne, ne...“ riječ ponovno preuzima susjeda. „Znate samo kada je ona jučer ustala? U 7 sati! Dok smo svi mi već na nogama i radimo, dama vam spava! Muž ju je i predugo trpio! On vam je stvarno valjan i čestit čovjek, predobar. Valjda je Maru zato i uzeo, ne vidim vam ja drugog razloga.“, nešto tiše dodaje.
Ostavljamo prve susjede i prilazimo kući u kojoj se dogodila tragedija. U prizemlju velike katnice susrećemo muškarca, procjenjujemo odoka, u ranima šezdesetima. Predstavlja se kao Josip K. (52), suprug počiniteljice. Poziva nas u topli dnevni boravak gdje sjedi mladić, njihov sin i ujedno osoba koja je incident prijavila policiji. Čestitamo mladiću na hrabrosti. Polako otpuhujući dim cigarete zahvaljuje i tužno nam se povjerava: „Stara mi je oduvijek luda. Svi to znaju. Bilo je vrijeme da se netko tim ludilom pozabavi.“ Suprug polako kima glavom i potvrđuje sinove riječi. „Čuo sam priče o njezinom ludilu i prije nego smo se mi uzeli. Ma da vam pravo kažem, ne bi ja nju, ali ostala je trudna. Najgora žena u selu i sa mnom ostane trudna. Eto, takva vam je moja sreća. A pokušao sam, stvarno sam pokušao popraviti je.“ „Podbacio sam kao muž!“, sakriva rukama lice. Sin ga grli i tješi. „Krivi smo obojica, stari. Previše smo joj pustili na volju. Sjećaš se da je prestala kuhati dva puta dnevno i da nismo reagirali? Sjećaš se da nije više triput tjedno pravila torte i kolače? Kako je počela biti bahata i bezobrazna? Kao da i mi ponekad počistimo. Operemo suđe... fuj, mučno mi je samo kad se sjetim svih tih prljavština iz njezinih usta. Linčina prokleta! Ove godine ni na klanju nije sudjelovala! Prefina da pere crijeva... A večeru koju je napravila tek... Katastrofa. Opća katastrofa. Samo juha, pečeno meso sa sosom od paradajza, pečena jetrica, sarma i orehnjača. Gosti nisu mogli vjerovati koliko je malo sljedova jela bilo! Negdje smo morali povući crtu!“ Otac, koji se malo sabrao, preuzima riječ. „Božić je najveseliji katolički blagdan! I ona nam ga je nakanila pokvariti! Namjerno je to napravila, znam, znam! To je sigurno zato što sam joj rekao da se napokon negdje zaposli. Ne raste meni novac na drveću. Mukotrpno radim po cijele dane na naplatnim kućicama, izložen sam stalnom stresu i pritiscima. Auti stalno dolaze i treba im naplatiti cestarinu, znate?“ Tužna priča ove dvojice muškaraca i nas je duboko dirnula. Uz rakiju koja se u nekom trenutku našla na stolu, polako se okrećemo veselijim temama. Slažemo top 10 listu ljepotica hrvatske estrade. Osokoljeni rakijom zašli smo i u svijet top modela. To su prave žene, na kraju zaključujemo.
Napuštamo kuću. Naše molitve su uz ta dva nesretna čovjeka. Jednog vrijednog radnika i jednog marljivog studenta, sadašnji i budući stup našega društva. Nitko nije zaslužio takve tužne blagdane. Nitko! Naučimo nešto iz ove tragedije i ne dajmo da se više ikada ponovi!
komentiraj (2) * ispiši * #
Za to vrijeme, u Balkanskoj Banani, part2
četvrtak , 28.05.2015.(Nastavlja se... ipak.)
U jednoj omanjoj, raskošno namještenoj sobi dvorca smještenog negdje visoko u oblacima u tijeku je bio sastanak užeg vodstva Koalicije. Čelništvo je uživalo u biranim jelima i pićima. Tajanstveni čovjek je sjedio sam u kutu i grickao keks. Zoran ga je smirivao danim i jedva je u tome uspio konačno ga uvjerivši da je naučio lekciju i obećavši da će više pažnje obratiti na to što i kako priča u javnosti. Pomoglo je i povećanje plaće, a pogotovo dodavanje posebnog bonusa ako rezultat bitke za parlamentarne izbore bude pobjednički. Jedna vruća noć sa ministricom ili ministrom po izboru. Izvještaji sa terena koji su ležali na radnom stolu oko kojega su se okupili bili su izvrsni. Zapošljavanje stranačke vojske je teklo glatko i po planu. „Dame i gospodo, ne znam zašto smo toliko čekali s akcijom zapošljavanja naših.“, Millanovich je visoko podigao čašu kako bi nazdravio. „Pobjedniku pripada plijen. Spoils ov vor. A MI smo pobijedili na izborima, odavno smo trebali nagraditi naše vjerne stranačke vojnike. Sretan glasač je dobar uhljeb ili kako već ide ta drevna mudrost?“ „Sretan uhljeb je vjeran glasač.“ ispravila ga je prva potpredsjednica, gospođa Pussich. „Tako je, bravo Vesna!“, razdragano ju je potapšao po ramenu. Već dugo vremena nije bio tako dobro raspoložen.
Ručak mu je tako dobro prijao. Kako bi odmorio od obilnog objeda zavalio se u svoju omiljenu kožnu fotelju i uzeo čitati novi broj „Zagora“ kojeg je još jutros sa kioska donio neki od brojnih potrčkala. I upravo u trenutku najveće opasnosti po „Duha sa sjekirom“ žustro kucanje po vratima naglo ga je povuklo iz močvara Darkwooda u realnost njegovih odaja. Po odgovoru je u sobu uletio zadihani glasnik. Između halapljivih udisaja prijeko potrebnog zraka uspio je prozboriti: „Gospodine Millanovichu, imamo potencijalni problem. U javnost je procurio... procurio je video zapis ministra Miljenicha na kojem pristaje pomoći oko zaposlenja kćerke jednog... jednog našeg.“ Iako je znao da idila ne može dugo potrajati i da će simpatični, srcu mu prirasli, ali nesposobni i otupavi suradnici kad - tad nešto uspjeti usrati, nikako nije očekivao da će se to dogoditi na naoko jednostavnom poslu namještanja zapošljavanja. „Tisuću mu skalpova!“, izletjelo mu je pod utjecajem Zagorovih avantura. „Pa kako? Zašto? Dogovorili smo da se ta akcija provodi u najstrožoj tajnosti! Rekao sam top sikret, alo! Takve stvari ljute javnost! Izbori su blizu! Družbi s „Crnog bisera“ dajete novu municiju za napad u ruke!“ Glasnik je u stavu mirno stoički podnosio verbalnu kanonadu svoga šefa. Millanovich se napokon ispuhao. „Dogovori sastanak sa ministrom. Želim ga vidjeti.“ tiho je prozborio na kraju. Dok je glasnik odlazio kroz glavu mu je proletila misao da je i jedan gori video zapis mogao dospjeti u javnost. Naglo se zacrvenio. „Uf, dobro je, moglo je biti i gore.“ samo je prošaptao.
Miljenich je bio užasno posramljen i pokunjen. Millanovich ga je iznenadio svojom mirnoćom. Potapšao ga je po obrazu. „Slušaj, frende. Dobro sam razmislio o svemu. Nije strašno. Zajeb je taj što si nepotrebno skrenuo pozornost na nas i našu politiku. Sada je na odredu za odnose s javnošću da saniraju eventualnu štetu. Uostalom, nek naš prijatelj zaradi plaću. I ne brini, za par dana ionako više nitko neće pričati o tome. Ljudi današnjice slabo pamte. Osim toga, mi, prosvijećena elita, mi diktiramo što bi se trebalo misliti i o čemu bi se trebalo pričati. Već sutra je nova epizoda „Šoping kraljice“ i „Masteršefa“. Za vikend „X faktor“. Ti samo šuti, ispričaj se i nastavi dalje kako smo se dogovorili. Ajde, glavu gore. Trebam te spremnog.“ Miljenich je obrisao suze i ispunjen beskrajnom zahvalnošću zahvalio šefu. Obećao je da više nikada neće biti uhvaćen. „To sam htio čuti“, Millanovich je digao ruku u „high five“ pozdrav.
komentiraj (1) * ispiši * #
.... Za to vrijeme, u Balkanskoj Banani
utorak , 19.05.2015.Na dvorac smješten negdje visoko u oblacima spustila se teška i mučna tišina. Odlaskom glazbenog superstara Ive Josippovicha u dobrovoljno progonstvo nije više bilo onih razuzdanih i divljih zabava do jutra. Do dvorca su povremeno dolazile priče o njemu, saznalo se da svira po nekim opskurnim mjestima, da ima malobrojnu, ali vjernu publiku i da će pokušati s velikim povratkom na scenu. Bilo je oko ponoći i samo je jedno svjetlo gorjelo, svjetlo u odajama premjera Millanovicha.
Gospodin Millanovich je bilo sam u sobi, u najboljem društvu koje je mogao poželiti, samoga sebe. Gledao se u ogledalo i bio zadovoljan sobom. Namigivao je Zoranu s druge strane i podizao mu palac gore. Potapšao se po ramenu. „Dobar si ti. Šteta što te ne razumiju. Nije lako ljudima koji su uvijek nekoliko koraka ispred.“ Posebno zadovoljstvo mu je pričinjavalo način na koji je odgovorio napornoj nezaposlenoj učiteljici u Gunji. „Spustim se među puk i što dobijem time? Samo me gnjave i uznemiruju. Ma odjebite. Stvarno, ako vam nešto smeta slobodno se bavite politikom. Ovako kao što se ja lijepo bavim. Ionako je u ovoj zemlji politika sve i svugdje.“, uvukao je trbuh i isprsio se. Nije mogao odoljeti. „Ju tokin tu mi? JU TOKIN TU MI?“, osvrnuo se po praznoj sobi, „Vel, aj em di onli van hije. Hu d fak du ju tink ju a tokin tu?“ Nasmijao se kako je zgodan, pametan, obrazovan, načitan i duhovit.
U nekom trenutku vrata odaje su se tiho otvorila i mračna zakrabuljena figura nečujno je ušla u sobu. Sjela je u udobnu crvenu fotelju smještenu u mračnom kutu kraj prozora u kojoj je inače premijer volio sjediti i pušiti kada mu je trebalo odmora od državničkih poslova. Figura je neko vrijeme nepomično promatrala predstavu koja se odigravala pred njom. Kada je Millanovich stisnuvši šake ispred usta počeo oponašati Darth Vaderovo disanje postidio se ponašanja svojega klijenta i zato se promuklo nakašljao i glasno pozdravio „Dobro veče!“ Zoran se prestrašeno okrenuo i brzo zakopčao gornji gumb svojega sakoa. „A ti si, što radiš tu u ovaj kasni sat?“ „Zašto opet daješ glupe izjave u javnosti?“ mračnjak je odmah prešao na stvar. „Dogovorili smo se da do izbora radimo po MOM, a da TI pričaš što manje, da se pojavljuješ gdje treba i da se smješkaš kamerama. Ako moraš nešto reći, da pričaš o vremenu, ustašama i partizanima, uspjehu tvoje Vlade. A što ti radiš? Ti nezaposlenoj ženi na njene pritužbe repliciraš da se ide baviti politikom!?“ Figura se uzbuđeno ushodala i nervozno lamatala rukama. „Razradili smo strategiju i sve je bilo dobro, ali ne, ne može si on pomoći. Zašto? Daj mi molim te objasni, zašto?“ Millanovich nije djelovao niti malo zbunjeno. „Ma slušaj, ne znam ni sam. Ta Gunja me nešto posebno inspirira. Sjećaš se moje replike o tome kako mi je pukla cijev u stanu?“, veselo je zahihotao. „Taj bijedni plebs mi nekako svaki put naleti na volej.“ „Joj Zorane, joj, nikako ti da naučiš.“, tajanstveni čovjek se držao za glavu pokrivenu kapuljačom.
Bliži se vrijeme novih parlamentarnih izbora i Millanovich zna da je tajanstveni čovjek u pravu. Sada je svaki potez bitan, sve je pod posebnim povećalom. Zato hrabro i odlučno istupa, hvali poštenje i sposobnost svojih ljudi.
Za to vrijeme na terenu je opća mobilizacija. Stranačka mašinerija provodi akciju dijeljenja stranačkoj vojsci preostalog ratnog plijena - radnih mjesta. Potrebna im je motivacija. Među članstvom kruži proglas da se svi nezbrinuti članovi jave najbližem ministru. Mladi stranački vojnici utopljeni u masi neprosvjetljenih neznalica veselo pristupaju raspisanim natječajima u državnoj i javnoj službi.
(Nastavit će se... valjda.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Uspon i pad jedne ljubavi
srijeda , 22.04.2015.Oduvijek je bio zaljubljive prirode. Među prvim sjećanjima, onima za koje čovjek više nije siguran jesu li se zaista dogodila ili su samo proizvod mašte i snova, ali u svakom slučaju deformirana protokom vremena bio je lik jedne djevojčice. Lik mutnog obrisa bez lica kako već izgledaju ljudi koje nismo dugo vidjeli. Lik koji okružen istim takvim nejasnim prikazama okupira jednu od ljuljački i okolo se prkosno belji ostaloj djeci ne dajući im da se i ona ljuljaju. Kada se i njemu jednom izbeljila bio je najsretniji dječak u dvorištu. Jednog dana je nestala, vjerojatno je krenula u školu. Negdje duboko u zakutcima sjećanja bilo je zakopano sjećanje na još jednu vrtićku ljubav. Toga dana pobunjenički je ostao budan u vrijeme podnevnog spavanca kojeg nikada nije volio. Pričao je s kolegicom koja je ležala u krevetiću pokraj. Poklonila mu je svoju pažnju i zaljubio se odmah. To je bio prvi duži razgovor koji je vodio sa suprotnim spolom. Poslije je nije više viđao. Zapravo nikada nije bio posve siguran da li se cijeli događaj zaista zbio. Ali kako je vrijeme prolazilo bio je sve sigurniji da je baš tako bilo. I bio je sve uvjereniji da je veliki šarmer još od malih nogu.
S osnovnom školom dolazi i ljubav njegova života. Pametna djevojka plavih očiju i svijetlo smeđe kose potpuno je zavladala njegovim mislima. Preko dana, u školi, imao je neobičnu, ali za njega tada izuzetno važnu aktivnost. Naime, brojao je koliko puta bi njegova ljepotica uputila pogled prema njemu. Rekord je bio čak četiri pogleda u jednom danu. Taj dan proglasio je najboljim od svih dana u svom dotadašnjem životu. U tim ranim dječačkim godinama kada su curice još uvijek većini njegovih vršnjaka i razrednih kolega bile „fuj“, a druženje s njima rezultiralo bi ekskomunikacijom iz muškog društva, morao je biti izuzetno oprezan kako se ponaša i što govori u druženjima na školskom igralištu. Jer kada bi čopor uzeo nekoga u nemilost razne sitne podlosti i okrutnosti postale bi svakodnevnica odbačene jedinke. Često su i roditelji sinova koji bi se našli u nemilosti vršnjaka morali intervenirati u ime svoje psihički slomljene, a često i fizički zlostavljane djece. Vrlo inteligentan i pronicljiv prilagodio se okolnostima tako da je često upravo on bio predvodnik terora nad drugima. Budući da je potjecao iz religiozne obitelji gdje ga je još baka naučila moliti, noću, izmučen čežnjom, u groznici od zaljubljenosti, molio je i zazivao Boga za pomoć da ljepotica za kojom je patio postane jednoga dana njegovom ženom.
I zaista, Bog je uslišao molitve izgovorene s grozničavih dječjih usana. Negdje početkom srednje škole njih dvoje postali su par. Kako je sazrio, ohrabrio se, prišao objektu svoje višegodišnje žudnje i napokon ispalio: „Ti se meni sviđaš. Već dugo.“ Nije bila oduševljena. Međutim nakon par dana razmišljanja ipak je odlučila dati mu šansu. Bili su najsretniji i najljigaviji par generacije. Njihova konstantna šaputanja, ljubljenja i tepanja postali su neizdrživi za okolinu. Polako su izgubili sve prijatelje jer su bili nerazdvojni i dosadni. Nije ih bilo briga. Vjenčanje je bilo malo i skromno, samo matičar, kumovi i oni. Čak ni roditelje nisu zvali. Uplovili su u zajednički život za koji su mislili tada, ne samo oni nego i svi oko njih, da će biti raj na zemlji.
Raj na zemlji ne postoji. Ljubav je negdje nestala, iscurila, potrošila se, šta li. One je počela izlaziti, uživati u muškom društvu, sprijateljila se s damama „o kojima kruže priče“. Kada je ostala trudna s trećim djetetom pričala se neumjesna šala da bi stalni gosti jednog kafića u centru trebali odvrtiti kolo sreće kako bi se utvrdilo čije je. Ni on ne sjedi skrštenih ruku kod kuće s djecom. Poslovna putovanja, kojih je uvijek bilo, postala su sumnjivo česta i sve dužeg trajanja. Vjerojatno je samo pitanje vremena kada se više neće ni vratiti. Mora li to biti tako s velikim ljubavima? Moraju li imati tako težak i žalostan kraj?
komentiraj (5) * ispiši * #
Zaboravljeni
petak , 20.03.2015.Svjetlost je još jednom popustila u svojoj vječnoj borbi s mrakom i dan je zamjenila noć. Tama, gusta i tajanstvena uspostavila je svoje carstvo. U velikoj kući na osami baš na kraju jednog od naših sela, u sobi na katu čiji je jedini prozor gledao na lokalnu cestu stajao je pogrbljeni ljudski lik oslonjen na prozorski okvir i gledao u mjesec koji je te noći sjao neuobičajenim sjajem.
U tom dijelu sela, gdje šuma, livade i ostali pojavni oblici divlje prirode napadaju umjetne, ljudskim rukama izgrađene objekte u pokušaju povratka otetih dijelova teritorija nije bilo ugodno zateći se po danu, a noćni ugođaj je bio zastrašujuć. Dojam nelagode je pojačavalo mjesno groblje koje se nalazilo preko puta ceste sa malobrojnim svijećama čiji je prigušeni sjaj stvarao neobične sjene koje su poigravale u ritmu titranja vatre i ruševnom kapelicom izgrađenom u nekom davno zaboravljenom, ali za selo svakako sretnijem vremenu. I takav divljinom ozbiljno nagrižen kraj, gdje bi psiha urbanog modernog čovjeka bila stavljena na kušnju da se mora zadržati dulje od dana, imao je svoje stanovnike. Sve malobrojniji i sve stariji, bez nužnog priljeva mlade krvi nužne za očuvanje bilo koje životne zajednice živjeli su i snalazili se onako kako su najbolje znali i umjeli.
Te noći san joj nikako nije dolazio na oči. Zapravo, otkako je zagazila u ove ozbiljne godine sve više je imala problema s nesanicom. Kao i inače tijekom cijelog svog života nikome se nije žalila i obraćala za pomoć. Sjela je na poveći stari škripavi krevet dok joj je do uzbuđene i nemirne svijesti samo povremeno dopirao zvuk s radija koji je stajao u kutu sobe, na drvenoj stolici bez naslona. Kao i tolikih besanih noći kada koncentraciju više nije mogla držati na molitvi, razmišljanja je usmjerila na svoju djecu. Maštala je kako dolaze u posjetu zajedno s unukom i unukama, kako zajedno ručaju, pričaju i vesele se na tom obiteljskom druženju. To troje ljudi, sada već u srednjim životnim godinama i sa vlastitim potomstvom smatrala je najboljim poklonom što joj je život podario. Zahvaljivala je Bogu na tome i tražila da im podari zdravlja i sreće u njihovim životima koje nije razumjela, niti je to pokušavala. U neko doba je ustala sa kreveta i tumarala praznim sobama prisjećajući se vremena kada je kuću ispunjavao zvuk dječjeg smijeha, vremena dok je još imala motiva za živjeti.
Kao rano propupala ljepotica iz skromne, ali ponosne obitelji vrlo mlada udana je za najstarijeg sina jednog od najbogatijih ljudi ne samo u tom selu, već i u široj okolici. Ljubomorni pogledi žena njezine generacije pratili su je čitav život, ali s vremenom ih je prestala primjećivati. Uostalom, na čemu su joj mogle zavidjeti? Iza materijalnog bogatstva stajala je duhovna pustoš i praznina kako to često zna biti kod ljudi usmjerenih isključivo na stjecanje svjetovnih bogatstava. Taj njezin muž, visoki čovjek neugledne vanjštine koja je odražavala urođeni pakosni karakter još dodatno usmjeren i formiran u najmlađim godinama ka isključivo sebičnim porivima nije pokazivao ljubavi prema živim stvorenjima, kako ljudima, tako i životinjama. Nemilosrdan u poslu i grub u svakodnevnom ophođenju ženu je smatrao predmetom za pokazivanje i uređajem za rad u kući i oko kuće te sredstvom koje će osigurati produženje njegove loze. Djeca, dva muškarca i jedna djevojka bili su nužno zlo potrebno za očuvanje obiteljskog imena.
Djeci je od samog njihovog rođenja usmjerila svu svoju snagu, ljubav i pažnju. Postali su centar njezinog života i jedini smisao postojanja. Bez izgrađenog karaktera i bez svojega „ja“ djeca su morala postati jedinim izvorom sreće. Očev odgojni utjecaj je bio puno jači nego njezin i na kraju je u potpunosti prevladao. Svo troje su gazili kroz život bez zastajkivanja i okretanja da bi pogledali tko je ostao pregažen pod stopama njihove ambicije. Rodni kraj, tada još živ i bogat, ali i sa primjetnim prvim znakovima posustajanja doživljavali su kao zatvor i zapreku koju je nužno razvaliti na putu prema boljoj i sjajnijoj budućnosti. Sada ostarjeloj majci posvećivali su rijetke telefonske pozive za vrijeme čijeg trajanja bi bili fokusirani više na događanja na velikom ekranu nego na sam poziv koji i nije imao nekog većeg sadržaja. U međusobnim razgovorima pokušavali su dogovoriti kako će riješiti pitanje nekretnine koja će iza majke ostati, nekretnine koja nikome nije trebala, ali koju su svi željeli samo iz obijesti da ne bi pripala onome drugome.
U velikoj kući na osami na kraju jednog od naših sela stari mehanički sat na kuhinjskom ormariću izrađenom od masivnog hrastovog drveta otkucavao je šest sati. Ukočeni pogled očiju iz kojih je nestalo sjaja gledao je u smjeru istoka gdje se na horizontu počelo pojavljivati rumenilo novog dana dok je tihi radio na katu i dalje svirao svoju pjesmu.
komentiraj (3) * ispiši * #
Nakošeni stup društva
petak , 06.03.2015.Usred sveopćeg kolapsa i devijacije svih društvenih sustava od čijeg rada ovisi funkcioniranje jedne moderne države, jedan sustav se po važnosti i količini problema koje generira posebno ističe. Riječ je o pravosudnom sustavu. Dobro, teško je naći ikoji sustav u našoj državi da funkcionira onako, pravo dobro da bi se mogli ponositi i hvaliti njime, recimo: „Švicarci masovno dolaze operirati čir na želucu kod nas“ ili „Školstvo nam je toliko dobro organizirano da dolazi delegacija iz Grčke kako bi proučili naš sustav srednjoškolskog obrazovanja“, no o tome nekom drugom prilikom.
Nekada je sve bilo pojednostavljeno. Pleme, kasnije suseljani odnosno sugrađani bili su tužitelji i izvršitelji, a istaknuti i cijenjeni pojedinci suci. Često je bijesna rulja s kamenjem u ruci na glavnom gradskom trgu i sama provodila „pravdu“. U okolnostima civilizacijskog stupnja razvoja koji smo dostigli, monopol sile, suđenja i kažnjavanja isključivo je u rukama državnih organa iako moramo priznati da nam često izbije pjena na usta i da bismo najradije zapalili baklju i uhvatili prvi kamen te krenuli prema kući nesretnika kojega su mediji, prečesto neformalni tužitelji i suci današnjice proglasili krivim i prije početka ikakvog sudskog procesa. Ideja da je Bog stvorio ljude različitima, a Samuel Colt jednakima davno je odbačena. Danas, kada je klasna razlika sve veća, ne samo u svijetu nego i kod nas, zakon je jedino sredstvo koje ljude može učiniti jednakima, a sud je jedino mjesto na kojem se to može dogoditi. Kako naša sredstva osiguranja jednakosti funkcioniraju?
Samo jedan od mnogih primjera. Trgovačko društvo je isporučilo robu kupcu, a kupac je nije platio. Prigovarao je kako nije zadovoljan kvalitetom robe, ali nije robu vratio. Podignuta je tužba i presuda je donesena tek nakon 2 (dvije) godine. Država je naravno uredno naplatila porez, ali zaštitu oštećenom nije pružila. Odnosno da budemo precizniji pružila je, ali ne na vrijeme. Kako u takvim uvjetima gospodarstvo može funkcionirati? Tko normalan želi poslovati u uvjetima gdje na možeš naplatiti svoju robu i/ili usluge? Odvjetnicima koji zastupaju stranke u postupku nije u interesu privesti spor kraju. Oni će svaki svoj podnesak, svaki svoj izlazak na sud i ostale usluge uredno naplatiti po propisanim tarifama. I tako sve dok spor traje jer ne postoji konačan limit na troškove postupka. Pred zbunjenim i često uplašenim strankama na sudu će izvesti polusatni show u kojemu će pokazati koliko se jako „bore“ za njih, a na kraju će zagrljeni otići do prvog ekskluzivnog bara na kratku kavu prije sljedeće predstave. Odvjetnička komora je omogućila takvo legalno reketarenje građana. Postoji li mogućnost da se i suce uključi u tu priču pa da u dogovoru s odvjetnicima i oni otežu sa rješavanjem postupka u zamjenu za dio novca koji će se izmusti od stranaka u višegodišnjim sporovima s mnogobrojnim ročištima?
Pogledajmo i državno odvjetništvo. Već godinama se prigovara trenucima u kojima se podižu optužnice protiv političara i raznih moćnika. Uopće ne sumnjamo da tu politika ima utjecaja. Državni odvjetnici vole udovoljavati svojim gospodarima od kojih zavisi hoće li ili neće dobiti novi mandat. Nedavno odbacivanje optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je navodno Fond oštetio za 46 milijuna kuna, zbog toga što optužnica nije podignuta u propisanom roku nećemo komentirati. Recimo samo da je griješiti ljudski.
A pravni stručnjaci koji su na nedavno održanim predsjedničkim izborima tvrdili da pri računanju glasova treba ubrojiti i nevažeće listiće? A silne deložacije koje sudovi odobravaju bez obzir na socijalni problem koji se time stvara? A nedodirljivi, izuzetno neprijateljski nastrojeni službenici koji na sudovima rade? Iako smo dobro nasamarili Europsku uniju koja je popušila priču o uspješno riješenom „Poglavlju pravosuđa“ previše devijacija je ostalo. Osigurati pravnu državu koja štiti prava svojih građana, koja osigurava efikasnu pravnu zaštitu jedna je od primarnih i apsolutno nužnih stvari bez koje nema društvene nadgradnje. To se mora učiniti radi nas samih i radi naše bolje budućnosti.
komentiraj (1) * ispiši * #
Prošlost naša sadašnja
petak , 20.02.2015.Jedna stara epizoda čuvene Malnarove „Noćne more“ potpuno nas je šokirala spoznajom koliko se malo toga u našoj divnoj zemljici u proteklih 9 (devet) godina promijenilo! Emisija negdje iz 2006. godine, a teme tako današnje – Branimir Glavaš, branitelji, generali, neizostavno spominjanje ustaške Nezavisne Države Hrvatske, odnosno „Velike Bosne“ kako je tu tvorevinu nazvao jedan od gostiju. Hrvatska kao uspavana ljepotica iz one bajke hrče duboko zakopana nanosima povijesti dok razvijeni svijet počinje raspravljati o opasnostima koje prijete od razvoja umjetne inteligencije ili o tome je li u redu poslati poruku u svemir koja sadržava sve podatke o našoj planeti i ljudskoj civilizaciji jer bi nas potencijalni primatelji te poruke, nekakvi daleki svemirci mogli doći porobiti ili, još gore, istrijebiti. Hrvatska, ubodena na začarano vreteno negdje četrdesetih godina 20. stoljeća jednostavno je ostala zarobljena u tom vremenu. Ustaše i komunisti su utvare koje opterećuju našu svakodnevicu. Breme povijesti nikada nismo bacili u neku raku i rekli „Mrš!“. Nikada vladajuće elite nisu presjekle gordijski čvor rasprava o prošlim sustavima jer su i same bile njihov dio. Nikada bezrezervno nisu osuđeni oba totalitaristička režima, i ustaški i komunistički. Uvijek se umanjuju njihove mane, a naglašavaju eventualne dobre strane. A trebalo je samo osuditi i odbaciti oba kako bi neopterećeni krenuli naprijed. Narod nepomiren sa svojom prošlošću ne može imati mirnu i spokojnu sadašnjicu jer će mu se prošlost uvijek vraćati. Očito će jedini doktor biti Vrijeme, a lijek Zaborav.
Biti će zanimljivo pratiti kako će novoizabrana predsjednica - Kolinda Grabar Kitarović odraditi svoj mandat. Odmah su se javile sumnje hoće li zaista bili samostalna i neovisna ili će biti samo glasnogovornica stranke čija je članica bila? Slična pitanja su se postavljala i kada je za predsjednika bio izabran Ivu Josipovića. Ubrzo ga je snašla i nezgodna situacija da je njegova stranka pobijedila na parlamentarnim izborima. Onda nije više mogao ni pretjerano kritizirati stanje u državi i tu pokupiti koji politički poen za svoj račun. Uspio se distancirati od matične stranke tek neki dan kada je izjavio da vode promašenu politiku i da im se ne vraća.
Predsjednica je imala vrlo dobar govor na inauguraciji, najveći naglasak je bio na pozivu na zajedništvo u rješavanju postojećih problema. Hoće li se zaista uspjeti napokon pokopati duboke ideološke podjele kojima su naše elite opsjednute? Teško. Njena stranka je baš forsirala takva pitanja. Analizirala su se imena članova današnje Vlade, ispitivalo tko je, a tko nije sudjelovao u Domovinskom ratu, čime su se preci pojedinih ministara bavili i slično. Takva pitanja su čisto u redu za raspravljati u saborskoj kantini uz čašu bijelog, ali bome nisu pitanja koja će poboljšati život u zemlji. Ako se predsjednica bude klonila takvih rasprava na koje je već i previše vremena potrošeno, puno će napraviti.
komentiraj (3) * ispiši * #
Blues zimske noći
petak , 06.02.2015.„Ajme, ova Kim Kardashian ima stvarno ogromnu guzicu!“, pomisli kriveći glavu pred monitorom u nastojanju da promotri neman iz različitih kutova. Bila je srijeda, oko 19 sati, a ona je još uvijek sjedila u uredu, na svom radnom mjestu. Uzela je kratku pauzu prije završetka posljednjeg zadatka koji si je odredila za taj dan koju je upravo trošila čitajući i gledajući razne trivijalnosti na internetu. Teškom mukom i s puno napora uspjela je završiti sve poslove koji si je za taj dan odredila.
Mjesto gdje je stanovala nije bilo daleko i rado je pješačila rutu do posla i obrnuto. Ali to večeras nije bio slučaj. Tradicionalno druženje s prijateljicama srijedom kojem se silno veselila je otkazano i spoznaja da joj ne preostaje ništa nego samo se vratiti u svoj pusti stan neočekivano joj je izazvala napad tjeskobe. Izlazeći iz poslovne zgrade i uranjajući u buku i kretanje kišne ulice snažan osjećaj praznine obavio joj je srce. Brana sačinjena od briga i napora radnoga dana je popustila i osjećaji duboko zakopani u mračnim dubinama duše su počeli izbijati na površinu. Poplava egzistencijalnih pitanja preplavila joj je um. Dok je sjedila i jela podgrijani komad pizze kako bi zatomila glad koja joj je sjekla utrobu osjećala se najusamljenijom osobom u gradu. A bila je tako lijepa i uspješna, predmet zavisti u društvima kojim se kretala.
Tridesete su je već ozbiljno načele, više psihički nego fizički i sve više ih je osjećala kao teret. Priroda je činila svoje, želja za prokreacijom i ostavljanjem genetskog materijala čovječanstvu u naslijeđe bila je sve jača. Prijateljice su tu misiju u većoj mjeri uspješno izvršile, neke i više puta. Sjetila se kakva ih je jeza sve prošla kada je jedna od njih ostala rano trudna. Sažalijevale su je i zabrinuto odmahivale glavama kako je glupa i kako si je uništila život. Danas joj je dijete već odraslo, a otkako je u vezi s onim rastavljenim sve manje je dolazila na druženja i mobitel joj je sve češće ostajao nijem.
Bila je u brojnim kratkotrajnim vezama, ni jedna nije trajala duže od par mjeseci. Zadnji je bio uspješni mladi lav iz poslovnog miljea, ali se ispostavilo da ne voli životinje. Ćaskali su tako jedne večeri u kuhinji kod njega uz čašu soka iscijeđenog od svježih naranči smijući se bizarnostima oko nas. U jednom trenutku spomenula je presudu vlasnici jednoga psa po kojoj će ona biti kažnjena ako pas bude lajao između 20 sati navečer i 8 sati ujutro. „Kakva glupost, ha? Mora zatvoriti psa u kuću i ovaj ne smije lajati! Jadan mali pesek! Samo zato što se neka zajedljiva babetina koju nitko ne voli bunila!“ Odgovor ju je ostavio u nevjerici: „A čekaj malo sad. Gospođa koja je tužila je po meni u pravu. Ja isto kada dođem doma ne bi želio da mi nekakav smrdljivi mješanac laje u trenucima kada mi treba mir i odmor.“ Rasprava je bila burna i kratka, završena demonstrativnim odlaskom uz napomenu da tko ne voli životinje ne voli ni ljude. Ljubav prema životinjama dodala je popisu stvari koje očekuje od svoga muškarca.
Novo jutro potisnulo je razmišljanja od sinoć. Po danu i život izgleda nekako svjetliji. A sada i nije bilo više vremena za razmišljanje o životu. Posao je čekao.
komentiraj (2) * ispiši * #
Mudrac našeg doba
ponedjeljak , 26.01.2015.Naravno da je sjedio na svojoj uobičajenoj poziciji u lokalnoj birtiji. Jedan od onih ljudi kojima je teško odrediti godine, imao je valjda između 40 i 50 godina, otprilike. Tip renesansnog čovjeka, bio je stručnjak za politiku, filozofiju, povijest, umjetnost, povijest umjetnosti, glazbu, pravo, ekonomiju, razumio se nešto malo i u medicinu, arhitekturu i graditeljstvo. Nakon dovoljne količine alkohola u krvi ulazio je u Polje i predviđao budućnost. Sjedio bi na svojoj poziciji, „pole position“ kako ju je zvao, po cijele dane i pričao pa pio, pio pa pričao. Nitko nije znao čime se financira iako je to mnogo puta bila tema tihog razgovora u kutu jer smo mi kao društvo vrlo radoznali oko takvih pitanja.
Započinjao je jutro kratkom kavom i novinama. To je bio ritual od kojega nije odstupao. I inače je bio čovjek rutine, rob navika. Sve je imalo svoje vrijeme i mjesto. Novine je čitao od kraja. Na tekstove bi samo nezadovoljno odmahivao glavom i smatrao sve vijesti lažima. Imao je svoja tumačenja svega i davio je druge objašnjenjima i pojašnjenjima dnevnih događanja. U jutarnjim satima bi ga svi izbjegavali. A onda je dolazilo prvo pivo. Puf, promjena. Priče postaju duhovitije, razgovori sočniji. Obožava pričati o jugoslavenskoj vojsci i doživljajima na obuci. Jednom su tako dobili zadatak da odguraju vojarnu. Nakon što su je gurali neko vrijeme došao je zapovjednik i pitao jesu li uspjeli. Nakon što su odgovorili potvrdno rekao im je da je izvole vratiti natrag. Prepričavao je i priče pojedinaca iz ruralnih dijelova bivše Jugoslavije o tome kako su se u tmurnim, hladnim zimskim noćima ispunjenima beskrajnom samoćom znali s ovcama... zabavljati. Mozak je programiran da briše loša i traumatična sjećanja, a ostavlja ona dobra i pozitivna. Zato se JNA činila kao zabavan park. Priča iz prošloga rata nije imao.
Peto pivo. Popodnevni sati. Vrijeme kada marljivi zaposlenici državne uprave i lokalne samouprave dolaze na čašicu razgovora. Najglasniji je. Hvali Njemačku državu, njemački narod, njihov rad, red i radnu disciplinu. Na pitanje što je tamo i koliko dugo radio odgovara da je jednom, početkom dvijetisućitih, navratio s par avanture željnih prijatelja do bordela u Münchenu gdje su proveli nezaboravan vikend ostavivši tamo cijelu jednu mjesečnu plaću. Teme se mijenjaju, naglo ulazi u revolucionarno raspoloženje, zalaže se za uvođenje smrtne kazne i prisilnu eutanaziju, okomio se na bankare i političare, izašao bi iz Europske unije. Argumentaciju pojačava galamom i prijetnjama. Dotiče se i homoseksualaca, protiv njih nema ništa, želi ih što više. Homoseksualke bi liječio, dobrovoljno se javlja da bude terapija.
X piva. Agresija. Ljut je na ljude oko sebe. Optužuje ih da su ostali zarobljeni u Platonovoj spilji i da ne vide jasno stvarnost. Jedan od sugovornika uporno tvrdi da je posjetio samo spilje u Lokvama i da tamo nije čuo za takvu spilju. Raspituje se oko sebe nalazili se na nekom otoku.
Sarkastično se smije i gleda sugovornike s visoka ponavljajući da je nadčovjek i da oni pojma nemaju. Samo zato što je velikodušan i općenito dobar čovjek počašćuje ih svojim prisutstvom. I dok ga ostali mrko gledaju i najviše bi voljeli izbiti mu zube, šute jer je pozvao novu rundu i platio prethodne tri.
Zatvorenih očiju i nagnute glave priča stolu o reinkarnaciji i svom kraljevskom podrijetlu. Zaključuje da više ne želi raju u svome prisutstvu i nekako ustaje na neposlušne noge. Grli konobara, plače i zahvaljuje na odanosti i dobroj usluzi. Izlazi u noć.
komentiraj (2) * ispiši * #
