Bilo jednom nekad...

Smijeh, glazba i ostali zvukovi dobre zabave dopirali su iz dvorca smještenog negdje visoko u oblacima. Domaćin zabave, Ivo Josippovich upravo je završio izvedbu svoje obrade Azrinog hita „Balkan“ na opće oduševljenje raspamećene publike. Iako je bio umoran i bilo mu je već lagano svega dosta, publika ga je povicima „Ivo! Ivo!“ i „Ivo mi te volimo!“ izvukla na bis. Iako je u tom trenutku najviše želio izvesti bilo koju stvar sa albuma „Nečuveno“ Leta 3, ipak se odlučio za jedno od djela iz svog bogatog opusa. Ministar Zmajlovich poveo je „vlakić“ koji je mnoštvo oduševljeno prihvatilo. Samo je jedno lice iz prikrajka iza pozornice smrknuto i zabrinuto gledalo čitavu tu masu ljudskih tijela u pokretu. „Pogledaj ih samo... vesele se... ali grč... vidim im grč na licima... taj usiljeni smijeh... strah... osjetim ga... prestali su vjerovati... u Ivu... u.... u Pobjedu“ promrmljao je za sebe. Već je krenuo prema pozornici kako bi održao jedan od svojih čuvenih vatrenih motivirajućih govora kada ga je zaustavilo vibriranje mobitela u džepu. „Rekao sam da me ne...“ zaustio je reći kada ga je prekinuo uzbuđeni glas. „Gospodine, ispričavam se, ali hitno je! Javila se Ann Ketta!“. „Dođite u moje odaje ODMAH!“ samo je prosiktao i prekinuo poziv.

U zaljevu osvijetljenom samo s nekoliko otvorenih vatri poigravale su sjene ljudi u pokretu. Posada „Crnog bisera“ izvršavala je posljednje pripreme za isplovljavanje. Čamci su bili spremni za polazak prema nedaleko usidrenom brodu po čijoj palubi je nervozno hodao kapetan Karramarrko. „Uskoro... uskoro...“ bila je jedina misao koja mu je trenutno prolazila kroz glavu. „Kapetane, moj kapetane!“ začuo je zvonki ženski glas iza svojih leđa. „Spremna sam!“ Usnice su mu se razvukle u nešto nalik na smiješak. Prvi časnik Milijan je upravo pristao uz trup broda i uspeo se na palubu. „Sve je sređeno, kapetane! Pobunjenik Kujundjich je odlučio sa svojim ljudima stati uz nas! Spremni smo za pobjedu!“ „A onaj odmetnik Ivan Sinchich? Što je s njim? Gdje su njegovi ljudi?“ zanimalo je kapetana. „Ne znamo ništa. Navodno su se povukli u šumu i neće se miješati. Uhode javljaju da će pokušati s gerilskim taktikama.“ „Zanimljivo“ bilo je sve što je kapetan imao na to reći. „Razvijte jedra! Istaknite zastavu na krmi! Vjetar je povoljan! Krećemo! Po Pobjedu!“ Bubnjevi su zatutnjali i pjesma motiviranih mornara je uskoro ispunila eter. Razvijenih jedara i zastavom sa zloglasna tri slova koja je prkosno vijorila na vjetru „Crni biser“ je klizio po mirnoj pučini prema svome cilju od kojega ga je dijelilo samo nekoliko dana putovanja.

„Govorite! Što je poručila Ann Ketta?“ nestrpljivost je izbijala iz svih pora gospodina Millanovicha. „Crni biser, gospodine! Prestigao nas je po popularnosti! Dobivaju 29,3% glasova ljudi s kojim je Ann Ketta pričala, mi dobivamo samo 23,5%!“ „M-molim?“ donja šefova usnica je podrhtavala. „Sada pred izbore za predsjednika? Ekšn! Naređujem hitnu mobilizaciju! Palite mobitele! Zovite Hollyy u pomoć! Ne smijemo izgubiti ove izbore! Neću tolerirati još jedan poraz mamu vam luzersku. I Ann Ketta, zar nije govorila da nema razloga za zabrinutost, da smo sigurni i da nam Pobjeda nikako ne može izmaći, barem što se tiče izbora predsjednika, a onda doživimo ONO i čeka nas neizvjesnost drugog kruga? I sada se usuđuje javiti s takvim vijestima? Ma neću više vjerovati vještici ni kad darove nosi, vrag je odnio!“