Mudrac našeg doba

Naravno da je sjedio na svojoj uobičajenoj poziciji u lokalnoj birtiji. Jedan od onih ljudi kojima je teško odrediti godine, imao je valjda između 40 i 50 godina, otprilike. Tip renesansnog čovjeka, bio je stručnjak za politiku, filozofiju, povijest, umjetnost, povijest umjetnosti, glazbu, pravo, ekonomiju, razumio se nešto malo i u medicinu, arhitekturu i graditeljstvo. Nakon dovoljne količine alkohola u krvi ulazio je u Polje i predviđao budućnost. Sjedio bi na svojoj poziciji, „pole position“ kako ju je zvao, po cijele dane i pričao pa pio, pio pa pričao. Nitko nije znao čime se financira iako je to mnogo puta bila tema tihog razgovora u kutu jer smo mi kao društvo vrlo radoznali oko takvih pitanja.

Započinjao je jutro kratkom kavom i novinama. To je bio ritual od kojega nije odstupao. I inače je bio čovjek rutine, rob navika. Sve je imalo svoje vrijeme i mjesto. Novine je čitao od kraja. Na tekstove bi samo nezadovoljno odmahivao glavom i smatrao sve vijesti lažima. Imao je svoja tumačenja svega i davio je druge objašnjenjima i pojašnjenjima dnevnih događanja. U jutarnjim satima bi ga svi izbjegavali. A onda je dolazilo prvo pivo. Puf, promjena. Priče postaju duhovitije, razgovori sočniji. Obožava pričati o jugoslavenskoj vojsci i doživljajima na obuci. Jednom su tako dobili zadatak da odguraju vojarnu. Nakon što su je gurali neko vrijeme došao je zapovjednik i pitao jesu li uspjeli. Nakon što su odgovorili potvrdno rekao im je da je izvole vratiti natrag. Prepričavao je i priče pojedinaca iz ruralnih dijelova bivše Jugoslavije o tome kako su se u tmurnim, hladnim zimskim noćima ispunjenima beskrajnom samoćom znali s ovcama... zabavljati. Mozak je programiran da briše loša i traumatična sjećanja, a ostavlja ona dobra i pozitivna. Zato se JNA činila kao zabavan park. Priča iz prošloga rata nije imao.

Peto pivo. Popodnevni sati. Vrijeme kada marljivi zaposlenici državne uprave i lokalne samouprave dolaze na čašicu razgovora. Najglasniji je. Hvali Njemačku državu, njemački narod, njihov rad, red i radnu disciplinu. Na pitanje što je tamo i koliko dugo radio odgovara da je jednom, početkom dvijetisućitih, navratio s par avanture željnih prijatelja do bordela u Münchenu gdje su proveli nezaboravan vikend ostavivši tamo cijelu jednu mjesečnu plaću. Teme se mijenjaju, naglo ulazi u revolucionarno raspoloženje, zalaže se za uvođenje smrtne kazne i prisilnu eutanaziju, okomio se na bankare i političare, izašao bi iz Europske unije. Argumentaciju pojačava galamom i prijetnjama. Dotiče se i homoseksualaca, protiv njih nema ništa, želi ih što više. Homoseksualke bi liječio, dobrovoljno se javlja da bude terapija.

X piva. Agresija. Ljut je na ljude oko sebe. Optužuje ih da su ostali zarobljeni u Platonovoj spilji i da ne vide jasno stvarnost. Jedan od sugovornika uporno tvrdi da je posjetio samo spilje u Lokvama i da tamo nije čuo za takvu spilju. Raspituje se oko sebe nalazili se na nekom otoku.
Sarkastično se smije i gleda sugovornike s visoka ponavljajući da je nadčovjek i da oni pojma nemaju. Samo zato što je velikodušan i općenito dobar čovjek počašćuje ih svojim prisutstvom. I dok ga ostali mrko gledaju i najviše bi voljeli izbiti mu zube, šute jer je pozvao novu rundu i platio prethodne tri.

Zatvorenih očiju i nagnute glave priča stolu o reinkarnaciji i svom kraljevskom podrijetlu. Zaključuje da više ne želi raju u svome prisutstvu i nekako ustaje na neposlušne noge. Grli konobara, plače i zahvaljuje na odanosti i dobroj usluzi. Izlazi u noć.